Ispovesti

Ja mlada, 27 godina..moji plaču bez prestanka, ne jedu..hodaju ko zombi..kuća puna tuge i straha..2 brata izgubljena, lelemudaju..ja sjedim u sobi i razmišljam zašto sam baš ja dobila rak i to vrstu toliko rijetku da se ni patolog nije suočio s tim nikad..odlazim do majke i izgovaram najteže rečenice ikad: mamice šta god da bude zapamti da imaš još dvoje djece za koje moraš živjeti! Odlazim do tate i njemu govorim šta plačeš? Jesam ja ličanka ili ne?! Bolest se našla zaebavati s krivom osobom! Ubit ću ga, obećavam! Pakao sam prošla..evo godinu dana od zračenja..izborila sam se, bila ko lav, hodam opet, imam i divnog dečka, život mi se vraća u normalu. Rane su ostale, kako psihičke tako i fizičke ali i dalje sam to ona ista osoba koja sada ima sreću u očima. Život je čudo. Zagrlite svoje, volite se. Zdrav čovjek je sretan čovjek!