Daj svoje mišljenje.
Godina 1995. obojica 10 godina, živimo za nogomet. Tada smo bili najbolji tandem na ovim prostorima. Toliko ponuda, toliko snova sa 10 godina, sve ih je srušila moja majka govoreći "nogomet ti neće kupiti kruh. Nigdje ne ideš, ići ćeš u školu." On je nastavio s nogometom, ja sa školom, obojica smo nizali uspjehe, ali u različitim prostorima. U nogomet sam se vratio sa 17 godina, ponuda iz Belgije nakon 2 mjeseca. Nisam punoljetan da sam prihvatim, a majka ni da čuje. "Nema kruha bez škole". Završio sam faks, zaposlio se u firmi, okružen ljudima koje ne volim, dok moj prijatelj okreće silne novce u nogometu. I evo me, danas punim 30.rođ. U suzama gledam trofeje i slike, dolazi majka i govori "tko ti je kriv što nisi kao on", prvi put da sam podigao glas na majku. Ako imate san i vjerujete u njega, borite se, pa makar i sami protiv svih. Vi krojite vašu sudbinu, ne vaši roditelji ili prijatelji. Nemojte zažaliti kao ja.
